ponedjeljak, 31. prosinca 2012.

Đe s', stara (godino)?



Ove godine samo ponavljanje gradiva.
Naime, umjesto stvaranja novogodišnjih odluka kao antonim ovogodišnjim postupcima ja ću se prisjetiti sjajnih (doslovno i preneseno) trenutaka kojih se nanizalo krajem ove godine i poželjeti ih u istom obliku i intenzitetu i za iduću godinu.

Kao prvo - nazivati prijatelje i dogovarati kavu/druženje sad i odmah, bez filozofiranja i odgađanja.

Drugo - dozirati svoje obveze na poslu isključivo u okviru svojih zaduženja.

Zatim treće - redovito blogirati i reagirati.

Pa onda - pregristi umor i igrati se s djecom.

Raditi na odnosima s velikima.

Nikako ne biti jednosmjerno rame za plakanje.

Svakako si češće svijet predstavljati kao strip, iliti olabaviti od kritičarenja i ozbiljnosti.

Stalno imati na umu da moram  drugima dati da dišu.

Što češće dati sebi da kreativno dišem.

Na kraju - upuštati se povremeno u zahtjevnije projekte jer je osjećaj nakon dobro organiziranog i obavljenog posla nenadmašan.

U to ime prigodni podsjetnik na prosinačku zimsku zabavu u našoj školi u organizaciji nekoliko mojih učenica i mene same - uz disco kuglu, skoro mahom zaboravljene lamete, puno dobre volje, dobru glazbu, rasplesane noge, odličnog DJ-a, jednog sjajnog domara i poneki živac izgubljen u vožnji od nekih 50-ak km kroz snježnu mećavu.


Nek' se sve ponovi i u 2013. i puna šaka brade! 



srijeda, 26. prosinca 2012.

Božićne bakanalije

I would rather not go 
back to the old house...
...  reče Morrissey melankolično se prisjećajući svojih frustracija iz obiteljskoga okružja.

Pada mi često na pamet ova pjesma u vrijeme blagdana i njegovanja običaja.
Odmah razmišljam o slikama koje ja nosim kao poveznice sa svojom obitelji i zaključujem kako su većinom vezane za crkvene blagdane, svatove, krštenja, krizme, drage goste, a kulisa im je svima ista - bogata trpeza.

A kulisa toj bogatoj trpezi je - mama koja rmbači i preznojava se nakuhavajući abnormalne količine hrane da zadovolji svaki stomak, svaki jezik i svaku formu. 

Zbog toga su mi ti prizori mrski.

nedjelja, 16. prosinca 2012.

Hvatanje priključka


Promatrajući dostignuća internetske ere s isključivo pozitivne strane - kao blagodati koje, najšire gledano, pojednostavljuju i ubrzavaju komunikaciju i prikupljanje informacija moram primijetiti kako ne poznam nikoga tko toliko uspijeva zakomplicirati taj isti internetski život kao ja.

 

Do te mjere da fobiju faze hvatanja priključka već počinjem koristiti kao termin iz područja psihologije.

 

nedjelja, 11. studenoga 2012.

Stig'o paket!

Upita li kakav slučajni odrasli namjernik moju za 17 dana četverogodišnju E. - ta tko ti je kupio tu lijepu jaknicu ona će vrlo vjerojatno odgovoriti - poštar!
Jer, evo, već četvrtu godinu zaredom redoviti sam on-line a ponajviše e-buyer.
Toliko toga sam preko Interneta pazarila i tolike pakete i pošiljke podigla da se svi u obitelji slažemo oko toga da nam je poštar jedno od dražih lica iz svakodnevnice.  
A ritual otvaranja poštanskoga sandučića - e, to je posebno iskustvo.

Jutros je ponovno bio jedan od tih package arrival days. Evo ga, mali slatki britanski Royal Mail paketić već čuči u ormariću. :jupi


nedjelja, 7. listopada 2012.

Štrudla od sira i šumskoga voća




Nije ova moja zalogajnica tu bez vraga. Daleko od toga da sam ona kuharica koja recepte živi i živi za recepte, ali s vremena na vrijeme znam izenaditi. Svojedobno sam baš uživala u kuhanju i kulinarskom eksperimentiranju; s vremenom - uz arbajt i familiju kuhanje i pečenje kolača nekako su mi postali tlaka.

Ova štrudla je rezultat jutrošnje inspiracije (zbog poduljeg vikenda) i adaptacije situaciji: na ručku su mi bili muški najbliži članovi obitelji koji ne drže do kremastih kolača modernoga doba. Daj bolje kakvu savijaču, pitu il' gužvaru, to je kolač...
To su i dobili. :-)

nedjelja, 30. rujna 2012.

Vrtni posjetitelji


   Tek nedavno (kaže mi znanica), pošto sam napustila centar grada i odselila u kućicu na periferiji, počela sam se približavati zemlji. Do tada je nisam ni gledala, a kamoli dodirivala, prevrtala, kopala, sadila u njoj i plijevila. U vrtu te kućice prvi put sam je uzela u ruke i ispustila. Tada sam shvatila da nije fraza kada se kaže doći u dodir.
         U prvom susretu, čim sam joj otvorila površinu, dogodilo mi se ono što se dogodi onima koji osjete visinu ili pučinu: mutilo mi se u glavi, gotovo sam povraćala. Kopajući, imala sam dojam da se i sama zakopavam, da tonem i gubim oblik. Kao da ne čitam odozgo, nego idem kroz tekst i postajem njegov mastan dio: pužići, crvi, prizemne mušice, gliste, kukci, korijenje, pokoji kamen i misao o krtici.
...
(Danijel Dragojević: Rasuti teret; NOLIT, Beograd, 1985.)

Intermittent fasting



Nova dijeta
I tako, evo nam još jedne dijete - Intermittent fasting iliti Periodički post. Skraćeno IF.

Čula sam za nju tek prije par dana i to od jednoga bliskog poštara koji svjedoči o svom kolegi, meni nepoznatom poštaru koji je uz ovu dijetu, kaže, smršavio oko 8 kg za mjesec dana.
Susret s dijetom iz ovakvoga neočekivanog miljea mi je i samu dijetu učinio simpatičnom pa sam se odmah na nju i bacila – i to ovoga ponedjeljka, ne'š majci, to je dan, znamo svi, za početak dijete. :-)

Na internetu još uvijek nema previše podataka o njoj.
Tragova i začetaka teorija koje joj idu u prilog ima još tamo negdje u 50-im i 60-im godinama prošloga stoljeća; sada je to znanje obnovljeno i prošireno.
Naše stranice uglavnom vode na forumske rasprave bodiybuildera koji ju već neko vrijeme prakticiraju. Čini se da ona i jest smišljena za bodybuildere i profesionalne sportaše – tvrde kako im pomaže smršavjeti gubeći masne naslage, ali uz održavanje mišićne mase i kondicije.

Koliko sam uspjela saznati postoji petorka mišićavaca koje nazivaju kraljevima IF-a, a koji su radili na toj dijeti. To su redom ili bodybuilderi ili kojekakvi treneri, a ima i doktora. Bilo kako bilo, svi redom izgledaju grozno - kakvi već kvarcani, nauljeni i karikirani bodybuilderi i jesu :lol, ali znanje i iskustvo ipak imaju. Tu su:


Ipak, oni koji su znanje o dijeti usustavili i uobličili u knjigu su dr. John M. Berardi (jedan od ranije spomenutih buildera), dr. Krista Scott-Dixon i Nate Green, i to u knjizi Experiments with Intermittent Fasting.
Ova E-knjiga je u stvari prvo na što ćete naići ukucate li naziv ove dijete. Autori su malo naporni i patetični, naročito dotična Krista, ali kad se sav taj showing off zanemari knjižica je ipak značajan izvor informacija. Bez problema ju se može downloadirati.

Intermittent fasting


četvrtak, 20. rujna 2012.

Ukrasna djetelina

Bogme, ode ljeto.
Vidi se to po mnogo čemu - počevši od potrebe da se nakon 18 h ogrne vesta/jakna preko zamagljenih prozora auta rano ujutro pa sve do groznih vjesnika jeseni - smrdljivih martina.
Promjene nastupaju i u asortimanu bilja u Baumaxu - totalna čistka svega ljetnoga te odlična ponuda jesenskoga bilja.

A ja još ni riječi napisala nisam o svojim vrtnim trajnicama.

Ukrasna djetelina (Oxalis) mi je ovoga ljeta posvemašnje otkriće, daleko najdraža te najvjerojatnija ubuduća stanovnica vrta.
Izuzetno je dekorativna, predivnih petolatičastih cvjetića, otporna, prilagodljiva, nezahtjevna...

Uz onu divlju, sitnu, najrašireniju, invazivnu djetelinicu žutih cvjetića koja se širi i gdje treba i gdje ne treba imam tri vrste rasne djeteline.


Oxalis triangularis purpurea
Ljubičastolisna djetelina

ponedjeljak, 10. rujna 2012.

subota, 8. rujna 2012.

Pelargonije ili muškatli

Last but not least kaže poslovica, no u slučaju mojih pelargonija to nije istina.
Ostavila sam ih za kraj predstavljanja svojih dvorišnih ljetnica baš iz razloga što su među svim ranije opisanim ljetnim biljnim divotama najmanje reprezentativne. Za početak jedna fotografija iz ranoga proljeća, kada su još bile u naletu:


utorak, 4. rujna 2012.

Odrastanje uz crtiće...

...i pripadajuće majice. ;-)

Najčešće uz kist i boju za tkaninu, često flomasterima, a u novije vrijeme napeglavanjem motiva s folije i eto djetetu atraktivnih majica.

Evo nekih od njih poredanih kronoloških redom - od treće do sedme godine:

Kralj lavova


Kako dresirati zmaja


nedjelja, 2. rujna 2012.

Prvi razred - zadnje pripreme

Ovogodišnju školsku godinu sam nakon više od 3 desetljeća predrujanskog grča i nervoze (ne samo zbog školskih obveza, nego zbog općeg dojma 'e, sad je bilo dosta dokolice, treba raditi, planirati, pripremati, uozbiljiti se...') dočekala s pravim, radosnim uzbuđenjem.
Sinak kreće u prviiii razreeeeed! :juhuuu


petak, 31. kolovoza 2012.

Diamond Frost

ili

Chamaesyce hypericifolia 

ili
Zauberschnee  

ili
Euphorbia graminea

ili
Wolfsmilch-Gewächs 




Bakopa

Bacopa Cabana
(kad vidim ovaj naziv dobijem poriv da ga pročitam kao prijevod ćirilice - Vakora Savana, baš svašta)

Stručnjaci kažu kako Bakopa pripada ljetnicama koje su među najlakšima za održavanje.
Za mene je bakopa idealan cvijet - jednostavan i zato lijep, s jasnim zaobljenim laticama, decentan, onakav kako djeca crtaju svoje prvo cvijeće - ma baš po mojoj mjeri.
Samo,  već treću godinu mi ne uspijevaju i jednostavno ne mogu shvatiti u čemu je problem.
Sadila sam ih i same i u društvu, brižljivo pazila da ih ne zalijevam ni previše ni premalo, prihranjivala onako kako se preporučuje - svakih 14 dana, međutim one nakon tinejdžerske dobi više ne cvatu.

Da sam znala da mi opet neće uspjeti češće bih ih fotografirala: ovako raspolažem sa svega dva snimka još tamo iz svibnja.

Bijela bakopa u kombinaciji s ukrasnim travama i biljkom sličnoj kamilici kojoj još ne znam ime:


četvrtak, 30. kolovoza 2012.

Batat

Ipomea batatas iliti slatki krumpir


Batat mi je apsolutno otkriće od prošloga ljeta, a sve otad jedna od najdražih ukrasnih biljaka.
Nisam ga ranije nikada vidjela u gradskim žardinjerama a još manje u nečijem dvorištu. 
Slučajno sam kupila sadnicu jer mi se činila dekorativnom te zgodnom za kombiniranje s drugim biljkama.
Prodavač u tom vrtnom centru nije bio baš nešto motiviran pričati mi o batatu, pa čak nisam ni zapamtila ime biljke. 
Zasadila sam ga s engleskim muškatlom tamnoljubičaste boje, čekala da počne napredovati i u međuvremenu ga proučavala na mreži.

Saznala sam da pripada ljetnicama.
U ranu jesen lišće lagano vene, a u zemlji u žardinjeri ostaju - krumpiri. Prefora, da se izrazim slangom teenagera.
Najčešći su primjerci svijetlozelenoga i tamnoljubičastoga batata no na tržnici sam ovoga proljeća i ljeta vidjela batate raznih boja i tekstura.
Inače i cvjeta bijelim cvjetovima, no moj ove godine nije cvao.
Mora se zalijevati baš svaki dan; lišće pati vrlo brzo, čak nakon jednog preskakanja zalijevanja.

Verbena

Verbena hybrida (Sporiš)


Volim ovu ljetnicu jer je sitnih cvjetića, relativno lako uspijeva u različitim uvjetima, uljepšava vrt skoro pola godine, a obično je crvene, svih nijansi ljubičaste te ružičaste boje; cvijeće takvih boja mi je najdraže. Ne volim bilje koje cvjeta plavo i žuto (čak niti u kući nemam skoro ništa ovih boja, hm).

Sadnice sam kupila i zasadila još sredinom travnja i već krajem mjeseca su prekrasno cvale.
Puzajuće crvene verbene posadila sam na brdašce-kamenjar u dvorištu dok sam ljubičaste grmolike verbene smjestila u drvene posude na terasi. Sve su bile na posve osunčanom položaju (južna strana) što mi govori da im cjelodnevno sunce odgovara.

Ljetne haljine

Jedna prijateljica kaže kako joj je već dosta ljeta, želi odjenuti rukave, nešto dugo, slojeve...
Pa dobro, i vrijeme je,  ali meni nema do ljetno-kućnog dress codea - navuci haljinu, daj kakve natikače i nema brige i dugih rituala odijevanja na što ne volim gubiti vrijeme.



utorak, 28. kolovoza 2012.

Dvorište - od pačeta do labuda

Prostor
Jedna od izguglanih definicija kaže da je hortikultura umjetnost prostornoga oblikovanja.
Umjetnica nisam, katkad se gubim u prostoru (i vremenu), a iskustva iz područja biljogoja i uređenja eksterijera nemam baš nikakvoga.
No oblikovati znam, glava i srce su mi puni svakojakih zamisli, a posjedujem strašnu volju okušati se u kreativnom izazovu ovakve vrste.
Uz lopatu, ašov i motiku, rekreativni zemljorad, odgovarajući materijal, inspiraciju, dašak osobnosti te nešto estetskih kriterija upustila sam se u prostorno oblikovanje moga dvorišta.


Vrijeme
I evo, već je peta godina kako se moje dvorište izgrađuje (otkad smo uselili u kuću).
Danas sam kupila prvu prvcatu knjigu o uređenju vrta i pri prvom prelistavanju sljedeća rečenica mi je 'upala u oko':
Fotoaparatom se može brzo snimiti lijep prizor i napraviti lijepa slika, ali u stvarnosti njega vrta ovakvoga izgleda zahtijeva malo više vremena nego što zamišljamo.
Uistinu, da bi ono što hortikulturalac-amater zamisli postalo stvarnost, ajme, trebaju godine.

Energija
Istina, posve je druga priča ima li tko priliku platiti profesionalcima da mu urede vrt.
To onda traje puuuuno kraće i broji se u danima. Doslovno.
Međutim, ja sam kao dugogodišnji bastel-majstor of all trades već debelo deformirana u smislu da jednostavno moram učiniti po svome (u hodu mijenjati kroj, recept, štogod), a budući da studiozno pristupam svemu čega se dohvatim, mnogim profesionalcima jednostavno ne vjerujem i nije rijetko da se sporječkam s prodavačima boje i tkanine te da su upustim u raspravu s majstorima za fasadu kuće.

Rad
I tako sam od proljeća do ljeta preko jeseni i zime sadila biljčice 'mic po mic', odlučivala u jesen jedno da bih u proljeće napravila nešto drugo, raspitivala se o zrelom stajskom gnojivu i najpovoljnijoj cijeni šljunka, 'slinila' nad prekrasnim pergolama i ružičnjacima u časopisima, crtala, projektirala, nabavljala bilje iz svih krajeva Hrvatske, štijala, kopala, čupkala, čekala, sadila pa vadila, provodila besane noći razmišljajući o tome što je 'napalo' Liquidambar ili kako suzbiti nametnike nad ružama, usklađivala boje i namjenu (i djeci i odraslima, i za odmor i za zabavu)...
Naravno, mnogo toga je izrađeno u suradnji s majstorima, ali mojim obiteljskim (braća, tata, husband) - obrada drveta, varenje željeznih okvira, izgradnja zida i ograde...


Učinak
Ovoga ljeta smo se nauživali u našem 75% dovršenom dvorištu, i mi i naši gosti.
Najopsežniji radovi su gotovi: dvorište je posve definirano i raspoređeno na željene cjeline, najveći broj biljaka je zasađen, nema više kopanja i ostalih napornih, prljavih poslova.


Imam viziju lijepe drvene vrtne kućice za djecu i nekakvoga drvenog vozila (klinci obožavaju upravljanje volanom), oko ruža još svakako treba najesen ili u proljeće zasaditi nešto bilja, razmišljam o još jednom drvetu crvenkaste krošnje, a u spisima imam sliku jedne krasne vrtne stazice...










utorak, 21. kolovoza 2012.

Svevremenska tunika

Evo moga najdražeg odjevnog komada - tunike.
Za sva je godišnja doba i mnoge odjevne kombinacije.
(S)nalazi se sama kao i u skupini.
Ovisno o tkanini, izvedbi i kombinaciji ostavlja dojam elegancije, ležernosti, zaigranosti...
Vrlo jednostavne je izvedbe, a prilično dojmljiva.


Odijevam se kako hoću...

Ovisništvo

Postoje komadi odjeće/obuće za koje se jako vežem, bilo da su kupljeni ili nastali u mojoj kućnoj radinosti. Kad kažem da se vežem to znači da mogu nešto nositi (to sada slobodno i provjereno govorim iz ove dobne perspektive) i po jedno cijelo desteljeće. Neš' ti Raka...
Radi se o odjeći/obući koja "sjedne na prvu" - em stoji kao salivena, em je ugodna za nošenje, em mi je ispala savršeno (ako sam sama radila), em je jednostavno to - to.


Tek nekoliko

Na pamet mi padaju versatilni Blizanci (i jedna prijateljica) te sintagma 'modni kameleon'. S radošću odmah ustvrđujem da to definitivno nisam. Ne mogu zamisliti odijevati nešto samo trenda, promjene ili raznolikosti radi. Malo je odjevnih kombinacija i stilova koje sam u životu uzgajala. Svoj stil (ili stilove) ne bih znala imenovati, ali znam da su ovo moje stilske konstante: tunike, džombaste cipele, smokey eyes, etno, romantika, stripovi, torbetine, suknjetine, 100% pamuk, cvijeće, cvijeće i cvijeće, srebro, pomalo gothic, do poda, hippy, katkad malo pretjerivanja, nespretnosti i zbrkanosti... I kad to sve sada pogledam, vidim da takva odjeća ne pada daleko od moga pravoga Ja.




Inspiracija, motivacija, djelovanje
 
Ipak, inspiracija je moćna stvar. Kad jednom odjevnom predmetu smrkne (ili se izliže po rubovima ili avaj, podere), drugome ipak uskoro osvane. Malo zvjeram oko sebe, malo na modne piste, malo u časopise i nešto se već kuha. Doduše, to je vjerojatno opet varijacija na temu, ali Mjesečevo dijete valjda i ne zna drugačije.





petak, 3. kolovoza 2012.

Oda paradajzu

...ali ne bilo kojemu, nego amerikancu!

Ne slažem se  s tim da je sve ono što su, kako su i kada uzgajali, pripremali i jeli naši stari najkvalitetnije i najfinije. Ne smijem ni reći da mi se na spomen bakina kuhinja diže kosa na glavi, jer mi, bez obzira na fine slastice koje potiču iz toga razdoblja ipak prije svega na pamet pada obilje svinjske masti, žuti filovi kuhani na pari, krvavice i sl.

Međutim, nekoliko je artikala na mojoj mini-ljestvici očuvanja prehrambene tradicije koji su definitivno, neupitno i bez svake daljnje rasprave nezamjenjivi.



Na vrhu te top ljestvice je paradajz amerikanac.

Langošice i Kopika

Eh, onaj osjećaj kad vlak tek krene, a ti si već kopaš po sendvičima i zalihama za put.
Ili kad osjetiš glad onoga trenutka čim se nađeš blizu vode.
A langošice (ili poderane gaće, meni osobno draži naziv) u kontekstu Kopike, našega gradskog kupališta - dobitna je to kombinacija.
Za nekih bijednih 7-8 kn zamijesi se, ispeče i podere makar 20-ak gaća M veličine.
Ipak, ne pečem ih toliko često, no uvijek kada dam 14 kn za dvije gotove langošice na Kopiki bude mi krivo.

Danas nisam žalila truda, trebalo mi je svega pola sata da ih zgotovim.
Nakon recepata i recepata, što pismenih što usmeno-predajnih sama sam zamijesila sastojke u odokativnom omjeru (brašno, ulje, žumanjak, sol, suha germa, mlaka voda, kiselo vrhnje). Najvažnija je stavka tijesto poderati i zaobliti da to budu uistinu prave, fine poderane gaće.




Volimo provoditi ljeto na našoj Kopiki i slaniti se langošicama. 
A to što je djeci i slamboš iz automata (onaj na kojemu smo odrasli - jagoda, vanilija i miješani) najcool i predobar, to je druga priča.
Dugo je ljeto, svega ćemo se još nakusati...










srijeda, 1. kolovoza 2012.

Od igle do krtice

Kucanje

             Godinama u mojoj sobi kuca sat. Po noći, po 
danu, za lijepa i ružna vremena. Zaboravljam ga, ali
znam da ne prestaje. Bio sam jednom sebi obećao da
ću od tog kucanja, od tih nekoliko milijuna udaraca 
nešto napraviti. Recimo tepih koji leti zrakom poput
roja pčela ili jata lastavica. Dani i godine prolaze, sat
kuca, još ništa nisam napravio. Morat ću, tako dugo
smo skupa, to kucanje i ja. Nisu jedino zemlja, drvo,
metal, koža ili papir pogodni da se napravi igračka.
                                                  (Danijel Dragojević: Rasuti teret; Nolit, Beograd, 1985.)

Voljela bih kad bih konkretne i praktične procese kao što je šiće, vrtleraj ili uređenje doma mogla opažati, opisivati i o njima voditi bilješke na zaigran, maštovit, zabavan način kao što to čini D. Dragojević u Rasutom teretu (mojoj privatnoj Biblijici).

Budući da ne mogu ostaje mi pisati o rukotvorstvu na svoj način.
Ipak, ostavit ću krtice, zmijske košuljice, ribizle, Paula Kleea, bombone i fikuse iz knjige kao polaznu točku i inspiraciju svoje Slikovnice. Daju se u nju vrlo lijepo smjestiti i ušivak i Bacopa i germa i ekser i farba.

Do stvaranja i čitanja,
rubi sniva...