Hvatanje priključka

http://www.quickdraw.me/1610 

Promatrajući dostignuća internetske ere s isključivo pozitivne strane - kao blagodati koje, najšire gledano, pojednostavljuju i ubrzavaju komunikaciju i prikupljanje informacija moram primijetiti kako ne poznam nikoga tko toliko uspijeva zakomplicirati taj isti internetski život kao ja.

 

Do te mjere da fobiju faze hvatanja priključka već počinjem koristiti kao termin iz područja psihologije.

 

Govorim ponajprije o "dogodovštinama" s višegodišnjeg boravka na jednome forumu koje se, evo, preslikavaju i na ovaj relativno kratki blogerski staž.

 

Redovito mi se događa da upadam u začarani krug koji se odvija prema sljedećem scenariju: započnem forumsku raspravu puna inspiracije i oduševljenja; s nestpljenjem pišem, sudjelujem, učim te u kratkom roku uspijevam pronaći meni odgovarajući broj dragih ljudi zbog kojih me boravak na forumu dodatno motivira.

 

Zatim se dogodi nešto relativno vanredno - poput rođendana, nagomilavanja poslovnih obveza, dječje bolesti, bližeobiteljskih i daljeobiteljskih stvari općenito - i moja internetska mašinerija  u potpunosti staje.

 

Događa se to da umjesto da upravo takve trenutke opisujem i o njima raspravljam ja ih proživljavam, prerađujem i razrađujem isljučivo u stvarnom životu. 

 

E, onda se nakon određenog vremena odlučim vratiti. Kao, uz par laganorednih postova dat ću do znanja da sam opet tu, osluhnut ću što se događa i što se događalo da budem informirana jerbo ne mogu sad tek tako nešto bubnuti dok ne poznam materiju, pa onda počinjem pripremati svoje retke i evo, samo što nije sve opet po starom...

 

Tu shvatim da mi hvatanje priključka postaje nepremostiva prepreka za ponovno uspješno funkcioniranje u internetskom životu.

 

Do koje granice sam katkad znala ići stid me i priznati - opterećena ne znam kakvim sve kodeksima i ispravnostima iščitavala bih stranice i stranice postova ne bih li imala što potpuniju sliku o određenoj temi, zatim pisala kronološki o baš svemu što mi se u međuvremenu događalo usput komentirajući  P O N A O S O B  postove svake one osobe s kojom sam na forumu najčešće raspravljala, a sve to uz neprestano ispričavanje i rezervu što me tako dugo nije bilo :stupid :lol). Puno sam nenadoknadive energije potrošila na takve situacije.

 

Ipak, s vremenom su mi se kockice posložile i shvatila sam da uistinu ne želim i nemam ama baš nikakvu potrebu komentirati osobne trenutke (naročito one teške) u bilo kakvom internetskom obliku niti u bilo kakvom zatvorenom i učahurenom dijelu foruma. Ne moram ni spominjati da ni dan danas ne vidim svrhu Facebooka osim one poslovne ili one vezane za kilometražom zakinute poznaničke i rodbinske odnose. :dunno

 

Problem je taj što sam taj neurotični model ponašanja prenijela i na svoj blog na kojemu nije bilo zamišljeno raspredati o velikim temama, baš naprotiv - samo o onome kroz što se isprepliće kreativnost u ovome ili onom obliku, dakle, o oku ugodnim, inspirirajućim, čavrljajućim i poticajnim temama. A opet upadam u iste zamke i opet se ne osjećam dobro.

 

Evo, već mjesec i po dana me skoro nema, a sve iz onih razloga zbog kojih sam baš trebala intenzivnije pisati - dječji rođendan, školska zabava, prigodno uređivanje kuće, jesenski i zimski radovi u vrtu, izrada snješka, itd. Za razliku od propuštenih i neopisanih forumskih tema zbog kojih mi nije žao što su ostale nerealizirane zbog ovih do sada nerealizirianih blogovskih mi je baš krivo. Izem ti internetski dnevnik u diskontinuitetu.

 

Da se zaključiti da ma koliko me pisanje bloga ispunjavalo moram, čini se još puno palente pojesti kako bih naučila uključiti pisanje bloga u dnevni ili bar tjedni ritual pospremanja ideja, rukotvorina i mozgovina u ladice i kockice.