Vrtni posjetitelji

   Tek nedavno (kaže mi znanica), pošto sam napustila centar grada i odselila u kućicu na periferiji, počela sam se približavati zemlji. Do tada je nisam ni gledala, a kamoli dodirivala, prevrtala, kopala, sadila u njoj i plijevila. U vrtu te kućice prvi put sam je uzela u ruke i ispustila. Tada sam shvatila da nije fraza kada se kaže doći u dodir.
         U prvom susretu, čim sam joj otvorila površinu, dogodilo mi se ono što se dogodi onima koji osjete visinu ili pučinu: mutilo mi se u glavi, gotovo sam povraćala. Kopajući, imala sam dojam da se i sama zakopavam, da tonem i gubim oblik. Kao da ne čitam odozgo, nego idem kroz tekst i postajem njegov mastan dio: pužići, crvi, prizemne mušice, gliste, kukci, korijenje, pokoji kamen i misao o krtici.
...

(Danijel Dragojević: Rasuti teret; NOLIT, Beograd, 1985.)

A da je i meni netko rekao da ću jednoga dana hrliti u svoj vrt i proučavati vrtnu faunu i njen hranidbeni lanac i da ću kao ozebao sunce čekati bubamaru da potamani uši na ružama, e, to bi stvarno bilo nevjerojatno. Međutim, događa se... 

Moj vrt je ovo ljeto vrvio od posjetitelja. Radi se, doduše, više o bićima nadzemnoga tipa jer s onima u zemlji nisam još došla u dodir, a bogme ni ne želim budući da bi pri susretu s kakvim kukcem kornjašem ili kotrljanom vjerojatno došlo do nekontroliranih reakcija... :lol 
Ipak, da ne bi bilo diskriminacije, našla se tu i jedna glistica... uz bok gušterčiću...

 

Leptir kupusar i leptir plavac - leptiri našega djetinjstva... lovili smo ih metlom po livadi... 
  

 

 Pčela i osa...

Susjedova kokoš koja preko, kroz i pokraj živice koja nas dijeli dolazi uživanciju - čeprkanje malča oko bilja...

Žabac...

I netko tko sve to suvereno i sa sigurne udaljenosti nadgleda ... :-)