Kucanje
Godinama u mojoj sobi kuca sat. Po noći, po
danu, za lijepa i ružna vremena. Zaboravljam ga, ali
znam da ne prestaje. Bio sam jednom sebi obećao da
ću od tog kucanja, od tih nekoliko milijuna udaraca
nešto napraviti. Recimo tepih koji leti zrakom poput
roja pčela ili jata lastavica. Dani i godine prolaze, sat
kuca, još ništa nisam napravio. Morat ću, tako dugo
smo skupa, to kucanje i ja. Nisu jedino zemlja, drvo,
metal, koža ili papir pogodni da se napravi igračka.
(Danijel Dragojević: Rasuti teret; Nolit, Beograd, 1985.)
Voljela bih kad bih konkretne i praktične procese kao što je šiće, vrtleraj ili uređenje doma mogla opažati, opisivati i o njima voditi bilješke na zaigran, maštovit, zabavan način kao što to čini D. Dragojević u Rasutom teretu (mojoj privatnoj Biblijici).
Budući da ne mogu ostaje mi pisati o rukotvorstvu na svoj način.
Ipak, ostavit ću krtice, zmijske košuljice, ribizle, Paula Kleea, bombone i fikuse iz knjige kao polaznu točku i inspiraciju svoje Slikovnice. Daju se u nju vrlo lijepo smjestiti i ušivak i Bacopa i germa i ekser i farba.
Do stvaranja i čitanja,
rubi sniva...
Nema komentara:
Objavi komentar