Oda paradajzu

...ali ne bilo kojemu, nego amerikancu!

Ne slažem se  s tim da je sve ono što su, kako su i kada uzgajali, pripremali i jeli naši stari najkvalitetnije i najfinije. Ne smijem ni reći da mi se na spomen bakina kuhinja diže kosa na glavi, jer mi, bez obzira na fine slastice koje potiču iz toga razdoblja ipak prije svega na pamet pada obilje svinjske masti, žuti filovi kuhani na pari, krvavice i sl.

Međutim, nekoliko je artikala na mojoj mini-ljestvici očuvanja prehrambene tradicije koji su definitivno, neupitno i bez svake daljnje rasprave nezamjenjivi.

Na vrhu te top ljestvice je paradajz amerikanac.

 





Takvoga paradajza u trgovini nema za kupiti.

Na njega nisam naišla nigdje drugdje osim u bašči svojih roditelja.

Amerikanac je samo meso, bez suvišnih sjemenki i soka, teži u prosjeku 700-800 g, a najteži primjerci mogu dostići i do 2 kg.

Kožica mu je skroz tanka i lako guljiva.

Slatkastog je okusa, kisi tek malo, odn. upravo onoliko koliko treba.

Uglavnom je sferoidnog oblika, spljošten na polovima, nepravilnih kvrga i udubljenja.

Ukratko, utjelovljuje sve ono što je suprotno današnjim najčešće zastupljenih hibridnim sortama paradajza.

Moji roditelji uzgajaju ga otkad pamtim za sebe. Rastao je u bašči uz cestu na ulici i često izazivao čuđenje i divljenje slučajnih prolaznika - gostiju mojih komšija koji bi im ljeti dolazili u posjet.

U svakom slučaju čvrsto sam odlučila da ću, nakon što ga moj tata, posljednji Mohikanac uzgoja ovoga paradajza prestane saditi sjeme svakako sačuvati i probati mu naći mjestašce u svom vrtu. Istina, vrt je zasad samo oaza cvijeća i ukrasnoga bilja, ali ova povrtka prekooceanskoga nadimka to itekako zaslužuje.

U međuvremenu se amerikancem sladimo svaki dan i odbrojavamo dane dok ne prijeđe u drugo agregatno stanje - sok od paradajza.