For he's a jolly good fellow...

Naš mačak je 30. 10. proslavio svoj prvi rođendan.

Kad smo se popodne vratili sa svojih radnih, školskih i vrtićkih mjesta napravili smo mu finu tortu od mokre hrane ukrašenu komadićima suhe.

Pojeo ju je u slast, a onda se, naravno, begovski izvalio - ili bolje reći izdužio na kauču. Sav se stopio s okolinom...

A nije mu bilo lako zadnjih dana.

Obavili smo i taj zadnji korak u uzgoju kućne mačke - kastraciju.

Mislim da uzgajivače mačaka nitko nije toliko izgnjavio kao ja našega.

Prvo sam očajavala nad činjenicom i praksom da rasni mačak iz uzgajivačnice ne bi smio ići van. Ipak, samoinicijativno sam odlučila puštati ga u dvorište i sve se riješilo samo od sebe - mačak zaista nema potrebu ići u istraživanje vanjskoga svijeta, domet mu je odlazak 15-ak metara daleko od ulaznih vrata i boravak na terasi (doduše, to je dvorišna strana kuće; na uličnu stranu kuće ne pada mi na pamet pustiti ga ni da proviri).

Na terasu izlazi samo ujutro i navečer, malo se prozrači i gricka travu (jadnik je prvo počeo glumiti kravicu i jesti djetelinu, ali nakon što ju je ispovraćao naučio je da to ipak nije za njega :-)).

Eh, ali kastracija... muko moja...

Kako ću ga lišiti njegovih prirodnih nagona, kako će on to preživjeti, hoće li nam zamjeriti - mučile su me dvojbe na kakve nailaze valjda svi ljubitelji životinja pa sam ovu odluku odgađala punih 5 mjeseci.

Olakšanje dvojbi opet je došlo samo od sebe.

Mačak je sve otkad je stigao u našu kuću izuzetno uredan, niti jednom se nije uneredio po kući, redovito i svrhovito koristi svoj wc.

Ovih dana uređujemo potkrovlje kuće. Sve dosad potkrovlje je bilo zatvoreno velikim poklopcem, da se uštedi energija, da ne ide prašina odgore itd., a sada je sve otvoreno iako se o useljenju može govoriti tek negdje idućega ljeta. 

Prvi koji je odlučio istražiti teren na katu i naravno, obilježiti ga bio je - mačak.

Svima nam je u početku bilo simpatično kada se vraćao s tavana brkova punih prašine i komadićima iverica ili paučine po tijelu i repu, međutim tada se po prvi puta osjetio i nesnosan miris iz gornjega doma. Frajer-rtnik si je lijepo u jednome kutku na tavanu pronašao mjesto za kakanje, a na više mjesta je obilježio teren onako kao to mačci rade.

Taj smrad koji se brzinom munje proširio kvadratima kuće nije mi nikako odgovarao, a ništa manje ni mačkovo sumanuto ponašanje.  

Begzlavo je jurcao gore kad god bi mu se ukazala prilika i provodio cijele dane po zakucima tavana, sav u nekakvoj ognjici i transu, a prema nama je ponovno počeo bivati sumnjičav i plašljiv.

Tada sam si (važne odluke ipak donosim ja sama, khm) zbrojila 2+2+4+5 i odlučila da kad već imam kućnoga mačka neka to uistinu i bude kućni mačak - zaigrani, privrženi vuneni brkajlija.

Od cijeloga procesa odlaska veterinaru mislim da mu je najtraumatičnije bilo smještanje u transporter, ajme, kakva je to borba bila.

Sve ostalo je prošlo smireno i, koliko mi se čini, uz minimalnu bol.

Bio je budan već kada smo došli po njega iako je veterinar govorio kako će sigurno biti uspavan. Podigao je glavicu prepoznavši naše glasove, i nastavio spavati.

Kod kuće je odmah samostalno (iako teturajući od anestezije, micko mali) krenuo na svoje mjesto na kauču "govoreći" između redaka pustite me, teško je... ali je pojeo malo tekuće hrane kasno navečer...

Spavao je i cijeli idući dan, da bi uvečer pojeo baš onako slasno cijeli obrok i čak sa svog ležaja pomalo vrebao moj krojački metar.

Dva dana kasnije već se naveliko igrao i ta igra ne prestaje... kao da je sva čula izoštrio i usredotočio se na to kako bi uhvatio svoju lopticu ili uvrebao miša na grebalici ili zaskočio nekoga od nas po nogama... vrag mali... :-D