Dvije
najstarije četvrtine naše obitelji poodavno su raskrstile s vjerskim običajima,
treća, starija dječja četvrtina već tri (od svojih 9 godina) ne želi ni čuti za
bilo što vezano za crkvu (proces koji meni i mužu ostaje potpuna misterija),
jedino naša curica sa svojim strijelčevsko-ribljim horoskopom i punom devetom
kućom definitivno naginje religiji… no, što se može, u manjini je pa se tako
naša obitelj mirne duše posvetila čekanju Božića na površan, komercijalni i
kičerajski način - uživajući u ukrašavanju kuće i interijera, igrajući adventske
nagradne igre, pišući pisma Djedu Mrazu, sastavljajući prigodan i najslasniji mogući
jelovnik te zatvarajući vrata pred nosom Christmas
carollersima (nekoliko nam klipana maloprije došlo pjevati pred vrata neki
jadan 1-minutni prepjev We wish you a
Merry Christmas, a mi im bez riječi samo zatvorili vrata; dakle, kako li su
samo već prokljuvili gdje bi mogli izmusti novaca bez motike)…
Naravno
da je iza ovih redaka priča o vjeri, crkvi i pripadajućim pitanjima ipak malo drugačija, kompliciranija i
ozbiljnija. No, neka o tome razglabaju oni koji o tome više znaju i
koji to bolje mogu objasniti - kao na primjer Barbara Matejčić u svojoj prošlogodišnjoj
kolumni (a meni najboljoj do sada pročitanoj na tu temu) Jesam li katolkinja a
ja ću slikom radije pripovijedati o onome oko čega ne treba puno mudrovati, a
što liječi dušu i puni srce – o stvaranju.
