Christmas countdown

Jasno je da se Božić već dobrano približio, i definitivno stiže, čekali ga mi ili ne (kako bi moj deda znao reći za Novu godinu :-)); pitanje je samo kako ga tko čeka.

Dvije najstarije četvrtine naše obitelji poodavno su raskrstile s vjerskim običajima, treća, starija dječja četvrtina već tri (od svojih 9 godina) ne želi ni čuti za bilo što vezano za crkvu (proces koji meni i mužu ostaje potpuna misterija), jedino naša curica sa svojim strijelčevsko-ribljim horoskopom i punom devetom kućom definitivno naginje religiji… no, što se može, u manjini je pa se tako naša obitelj mirne duše posvetila čekanju Božića na površan, komercijalni i kičerajski način - uživajući u ukrašavanju kuće i interijera, igrajući adventske nagradne igre, pišući pisma Djedu Mrazu, sastavljajući prigodan i najslasniji mogući jelovnik te zatvarajući vrata pred nosom Christmas carollersima (nekoliko nam klipana maloprije došlo pjevati pred vrata neki jadan 1-minutni prepjev We wish you a Merry Christmas, a mi im bez riječi samo zatvorili vrata; dakle, kako li su samo već prokljuvili gdje bi mogli izmusti novaca bez motike)…

Naravno da je iza ovih redaka priča o vjeri, crkvi i pripadajućim pitanjima ipak malo drugačija, kompliciranija i ozbiljnija. No, neka o tome razglabaju oni koji o tome više znaju i koji to bolje mogu objasniti - kao na primjer Barbara Matejčić u svojoj prošlogodišnjoj kolumni (a meni najboljoj do sada pročitanoj na tu temu) Jesam li katolkinja a ja ću slikom radije pripovijedati o onome oko čega ne treba puno mudrovati, a što liječi dušu i puni srce – o stvaranju.

Bic, bajs, bicikl...

…pjeva jutros Kandžija na radiju, a ja si mislim odakle li je samo taj mladac izvadio sve te osjekizme i kako je vrijeme da svoj bajs odnesem na servis; moj mili 15-godišnji bic još iz djevojačkih dana (:muko moja)… No, bez obzira koliko srcu drag bio, mora se reći da je to bio bicikl poprilično ružne Milka-boje. 

Klupčice za vrtićke guzičice

U cijelom našem odgojno-obrazovno-socijalno-zdravstvenom sektoru vrijeme stoji već skoro pola stoljeća, možda i više. Barem kad se o namještaju i inventaru radi.

Dobro, i još koječemu drugome - savjetima pedijatara o dohrani djece, repertoaru glazbenih izvedbi za vrtićke priredbe, frontalnim predavanjima uz ploču i kredu, itd.

I tako ja vodim svoju malu vrtićanku u vrtić, u garderobi se preobuva njih nekoliko drugara, tiskaju se na dvije klupice koje su za njih troje-četvoro u stvari dovoljne, ali su pohabane, pokidale se i koža i spužva, nogari klimavi… Padnu mi na pamet komadi spužve koje skoro uvijek imam kod kuće te materijal za stolnjake zgodnoga cvjetnog printa kupljen svojedobno u baumaxu za ne sjećam se ni ja više što (vjerojatno sam samo pala na taj print i htjela ga imati :-)).

Teta, dajte vi meni te klupice da ih malo dotjeram! – kažem ja društveno-korisno osviještena i pozabavim se tako prošloga vikenda uređenjem vrtićkoga interijera.

Klupice su zatečene u ovom stanju:

Suknje - serijska proizvodnja

Uz svoje ovoga ljeta sašivene suknje nakon dugo vremena ponovno sam osjetila ono zadovoljstvo kad otvoriš umjereno popunjen ormar i ne prebireš jednu vješalicu za drugom čudeći se svojim šoping-odlukama koje su te dovele u stanje da ništa ni s čim ne ide i da nemaš što obući, nego smireno i s jasnom vizijom posegneš prema vješalicama i s guštom izabereš jednu stvar između pet jednako dragih.

Ideja za ove suknje razvila se dok sam ljetos razvrstavala tkanine. Slažući ih prema duginim bojama i sastavu (:drink) uvidim kako imam puno ostataka pamučnih tkanina raznih dužina a širine otprilike 20-30 cm.

U hipu i afektu počnem premjeravati tkanine, slagati boje, kombinirati, nabirati, i – hopla, evo krasnih sukanja.

Posteljina - ono, stvarno - unikat

Nešto sam sašila i darovala nećakinji za 11. rođendan.

Bez obzira na poznati logo nije skužila o čemu se radi jer to vjerojatno nije ni očekivala.

A radi se ni manje ni više nego o posteljini njenih omiljenih One Directiooooooooon!

1235 g

…je netto masa jagoda nakon prve berbe iz našega vrta ovoga proljeća.

Mačak zimi

Vrijeme je za još malo mačka.

Nije da u njegovom životu ima baš puno novosti – klopa, spavanac, igra.

I nije da se na fotkama nešto spektakularno događa.

Ipak, nama je u svakom pogledu presladak pa nam je fotkanje dotičnoga nepresušno vrelo inspiracije, a sve njegove fotke čista uživancija.

 

Vrtni revizor

Lijeni lav

Maneken na prisilnom radu

Tepih-asimilacija

Spavanac nalijevo

Spavanac nadesno

Kandža is my middle name

Igračka

Potraga za darovima

Iako zbog sivoga i tmurnog vremena ove proljetne praznike nismo iskoristili ni upola onoliko i onako kako bismo inače, kaže sinak sinoć prije spavanja kako mu je bilo super te kako bi volio da potraju još 10 dana.

Ovo sam shvatila kao kompliment. Naime, mislim da je rezultat mojih višegodišnjih nastojanja da blagdane i praznike lišim forme i ubijanja besmislenim poslovima i učinim obiteljski što smislenijima urodio i urađa plodom. Želim reći kako mi kuća nije ništ' posebno sređena, ali zato smo se baš fino zabavili.

Blagdane smo jučer zaokružili jednim dobrim scavenger huntom iliti potragom za blagom.

Sve do Uskrsa razmišljanje o zecu prošlo je u kišno-sniježnom tonu koje nikako da završi i sve je vodilo tome da će djeca ujutro ustati, pokupiti darove i ćao, đaci, gotovo, idemo u kuću na crtiće.

Odlučila sam ih zato malo zeznuti, odvući u dvorište u blato i prisiliti da se pomuče oko darova. Pripremila sam desetak ceduljica s raznim zadatcima i rasporedila ih po cijelom dvorištu.

Uskrsni vijenac od keksića

Imala sam silnu želju našem travnatom zekanu pridružiti i dekorativno pileće-keksovito društvo, ali kako to nažalost tijekom blagdana biva ubi' se radeći cijeli dan potrebne i nepotrebne poslove i sad padam s nogu.

No ništa me ne sprječava da u trenutcima predaha napišem upute za uskrsni vijenac od keksa. 

Ideju sam pokupila negdje na Netu, ali ne pamtim ime stranice jer copyright tada očito još nije bio zaživio u tolikoj mjeri kao danas pa nisam smatrala potrebnim bilježiti i pamtiti ime izvora.

U svakom slučaju osnova vijenca su najobičniji pečeni keksići od prhkoga tijesta. Dobro je dodati im neku jaču aromu jer vijenac stoji na vratima i predivan je osjećaj kada dobrodošlicu poželi miris cimeta i đumbira (za Božić) odnosno miris bourbon-vanilije koji sam koristila za Uskrs.

Dakle, zamijesi se prhko tijesto s dodatkom arome, kalupom izrežu željeni oblici i zatim ispeku. Ove godine to je trebalo biti pile no budući da vijenac nisam uspjela napraviti pišem foto-priču o zečjem vijencu od prije par godina. Tijesto sam podijelila na dva dijela i u jedan dio dodala malo kakaa da dvobojni vijenac bude malo dinamičniji.

 

Uskrsni zekan

Teško je danas doskočiti dekorativnim čudesima i njihovoj medijskoj prezentaciji. Nema tome tako dugo kada su vrhunac ponude u trgovinama pozamanterije (jer hobby-trgovina nije bilo) bila ukrasna dugmad ili neobične tračice.

Danas je situacija drugačija. Na sve strane pršte ideje, blogovi, postovi, tekstovi i listovi o tome tko, što i kako stvara. Pa onda Fimo, rižin papir, perlice, kuglice, žičice, dekupaž, kamuflaž, reciklaž… Nema čega nema. Sve skupa je to katkad živa tlaka.

Treba se, stoga povremeno povući i od medija i od ljudi (dobro, ne samo katkad nego i češće :-) ) i stvarati nešto samo iz vlastite glave.

Moj zeko je nastao upravo u takvim okolnostima. Prije otprilike 6 godina, kada smo uselili u novu kuću i kada je sve još bilo nedovršeno, naročito okućnica, sjedili smo na kockama koje će uskoro postati terasa i primijetili da je jedino čega je bilo u izobilju i što je bilo kvalitetno bila trava. Bližio se Uskrs i ideja se počela rađati.

Negdje tih dana sam na netu gledala slike biljnih kreacija iz nekakvog floridskog vrta gdje je bilo predivnih životinja izrađenih od trave i cvijeća. Pojavila se slika travnatoga zeke.

*****

Uzela sam žicu i napravila mrežastu konstrukciju za zeca, zakucala ju na drvenu okruglu podlogu, napunila travom i ostala oduševljena rezultatom.

Nakon Uskrsa sam žicu odložila nekamo u podrum i idućih godina nisam se zeki više vraćala. Vjerojatno sam u žrvnju svakodnevice pribjegla nekim jednostavnijim rješenjima.

Ove godine uslijedio je veliki zekin povratak.

Dakle, sve započinje žičanom konstrukcijom. Izrađena je od na principu meridijani-paralele pri čemu su jače umreženi prijelazi između tijela i glave, odn. između glave i ušiju. Žica nije ni prečvrsta ni premlitava pa se zekin lik može dotjerivati po želji – tanje uši, deblje tijelo, manja glava i sl.

Točka na... zimu

Snijeg još malo propada (rekli bi moji) ali važno je da se brzo i topi i, mašala, valjda će zimi napokon kraj. Priznat ću, ipak, kako se ova nakrivo nasađena produžena zima baš fino poklapa s mojim ritmom i tempiranjem pisanja postova.

Naime, pokušavajući svaki svoj post urediti do granice prihvatljivosti (prema mojim ops.-komp. kriterijima) prečesto lutam, odugovlačim, pregorim pa tematika postova ne odgovara realnom vremenu - pišem izvan sezone. Približava se proljeće, a ja još uvijek pospremam zimske stvari; usred ljeta planiram za jesen i povratak na posao, a kad dođe zima i češćim boravkom u zatvorenom se stvore idealni uvjeti za pisanje ja se uljuljkam u filmofiliju i neke druge hobije i evo gdje sam sada – hvatam zadnji vlak da bih pisala o svom zimskom outfitu.

Pa hajd' onda da par riječi posvetim svojim dvjema dragim suknjama, omiljenom zimskom kaputu te jednom svom improviziranom još uvijek neimenovanom basicu.

Suknja od smeđega trapera inspirirana je Etnom Maar.  Sve moje najbolje stvari nastale su na Etninim efektnim, slojevitim, asimetričnim, stripovskim, dark-rockerskim, sloppy-scruffy kreacijama.

 

Retrospektiva dječačkoga rođendana

         Tek pri razvrstavanju fotki s dječjih rođendana shvatim da dječji svijet na ovom blogu itekako zaslužuje zasebnu kategoriju. Dječje želje i maštarije i moja inspiracija i improvizacija odlično se nadopunjuju pa kreativnost pršti na sve strane.

          
         Krene to nekako oko dječje četvrte godine kada započnu prva prava vrtićka prijateljstva i uživancija u zajedničkoj igri pa se i rođendan - najnajnajvažniji događaj na svijetu počinje slaviti sustavnije.
        
         Budući da je curica nedavno napunila te famozne godine i tek ju čekaju rođendanska čudesa ispričat ću sliko-priču o sinovljevim dosadašnjim rođendanskim proslavama.

        

2010. 

Tri suknje...

...za izvoz.

za mene...

Tijekom kupovanja darova, što blagdanskih a što rođendanskih (svi su se rođendani strpali u studeni i nadolazeći siječanj) sasvim ležerno, spontano i neopterećeno kupih i sebi par sitnica.

Jedan prsten koji je toliko u mom stilu da mi se čini kako je samo mene čekao da ga pronađem...

Međimurska gibanica

Jao, majčice, kakav kolač! Mljac na treću.

Već odavno znam da ova gibanica nosi moje ime, tako mi je slasno oduvijek izgledala. Mak i burbon vanilija, sir s grožđicama, jabuke s cimetom, orasi, za prste polizati, a sve to još udžuture... Istinski gurmanluk!

Recept je iz priloga JL-a od prije možda 4-5 godina, a majstor od gibanice je Branko Tomašić iz Male hiže u Mačkovcu. 

Naramak zimskih čudnovatih

Kažu Feng shui teoretičari da je za psihičko zdravlje ljudi neophodno biti okružen drvećem i gledati ga kako se mijenja kroz godišnja doba.
Slažem se.
Što zbog uživanja u prirodi a što zbog veeelikog stakla koje gleda na naše dvorište prvo što ujutro napravim jest da bacim pogled van i upijem atmosferu ili blejim u tom pravcu skupa s djecom i mačkom uživajući u lijepim prizorima. 
Svako malo latim se i fotića i okinem koju.

Ovojutrošnji prizori:

Naše spontane asocijacije uz zadnju fotku:

Ja: dvije bijele ptičice lete - pomislih na prvu, a onda ugledam oči i vidim gormitoliko stvorenje koje kaže Yo!

Mm: logori, Isus

J: nešto mrtvo, groblje

E: Vidim bijele oblake, plavi zrak i mraz. :-)