Christmas countdown

Jasno je da se Božić već dobrano približio, i definitivno stiže, čekali ga mi ili ne (kako bi moj deda znao reći za Novu godinu :-)); pitanje je samo kako ga tko čeka.

Dvije najstarije četvrtine naše obitelji poodavno su raskrstile s vjerskim običajima, treća, starija dječja četvrtina već tri (od svojih 9 godina) ne želi ni čuti za bilo što vezano za crkvu (proces koji meni i mužu ostaje potpuna misterija), jedino naša curica sa svojim strijelčevsko-ribljim horoskopom i punom devetom kućom definitivno naginje religiji… no, što se može, u manjini je pa se tako naša obitelj mirne duše posvetila čekanju Božića na površan, komercijalni i kičerajski način - uživajući u ukrašavanju kuće i interijera, igrajući adventske nagradne igre, pišući pisma Djedu Mrazu, sastavljajući prigodan i najslasniji mogući jelovnik te zatvarajući vrata pred nosom Christmas carollersima (nekoliko nam klipana maloprije došlo pjevati pred vrata neki jadan 1-minutni prepjev We wish you a Merry Christmas, a mi im bez riječi samo zatvorili vrata; dakle, kako li su samo već prokljuvili gdje bi mogli izmusti novaca bez motike)…

Naravno da je iza ovih redaka priča o vjeri, crkvi i pripadajućim pitanjima ipak malo drugačija, kompliciranija i ozbiljnija. No, neka o tome razglabaju oni koji o tome više znaju i koji to bolje mogu objasniti - kao na primjer Barbara Matejčić u svojoj prošlogodišnjoj kolumni (a meni najboljoj do sada pročitanoj na tu temu) Jesam li katolkinja a ja ću slikom radije pripovijedati o onome oko čega ne treba puno mudrovati, a što liječi dušu i puni srce – o stvaranju.

Bic, bajs, bicikl...

…pjeva jutros Kandžija na radiju, a ja si mislim odakle li je samo taj mladac izvadio sve te osjekizme i kako je vrijeme da svoj bajs odnesem na servis; moj mili 15-godišnji bic još iz djevojačkih dana (:muko moja)… No, bez obzira koliko srcu drag bio, mora se reći da je to bio bicikl poprilično ružne Milka-boje. 

Klupčice za vrtićke guzičice

U cijelom našem odgojno-obrazovno-socijalno-zdravstvenom sektoru vrijeme stoji već skoro pola stoljeća, možda i više. Barem kad se o namještaju i inventaru radi.

Dobro, i još koječemu drugome - savjetima pedijatara o dohrani djece, repertoaru glazbenih izvedbi za vrtićke priredbe, frontalnim predavanjima uz ploču i kredu, itd.

I tako ja vodim svoju malu vrtićanku u vrtić, u garderobi se preobuva njih nekoliko drugara, tiskaju se na dvije klupice koje su za njih troje-četvoro u stvari dovoljne, ali su pohabane, pokidale se i koža i spužva, nogari klimavi… Padnu mi na pamet komadi spužve koje skoro uvijek imam kod kuće te materijal za stolnjake zgodnoga cvjetnog printa kupljen svojedobno u baumaxu za ne sjećam se ni ja više što (vjerojatno sam samo pala na taj print i htjela ga imati :-)).

Teta, dajte vi meni te klupice da ih malo dotjeram! – kažem ja društveno-korisno osviještena i pozabavim se tako prošloga vikenda uređenjem vrtićkoga interijera.

Klupice su zatečene u ovom stanju:

Suknje - serijska proizvodnja

Uz svoje ovoga ljeta sašivene suknje nakon dugo vremena ponovno sam osjetila ono zadovoljstvo kad otvoriš umjereno popunjen ormar i ne prebireš jednu vješalicu za drugom čudeći se svojim šoping-odlukama koje su te dovele u stanje da ništa ni s čim ne ide i da nemaš što obući, nego smireno i s jasnom vizijom posegneš prema vješalicama i s guštom izabereš jednu stvar između pet jednako dragih.

Ideja za ove suknje razvila se dok sam ljetos razvrstavala tkanine. Slažući ih prema duginim bojama i sastavu (:drink) uvidim kako imam puno ostataka pamučnih tkanina raznih dužina a širine otprilike 20-30 cm.

U hipu i afektu počnem premjeravati tkanine, slagati boje, kombinirati, nabirati, i – hopla, evo krasnih sukanja.

Posteljina - ono, stvarno - unikat

Nešto sam sašila i darovala nećakinji za 11. rođendan.

Bez obzira na poznati logo nije skužila o čemu se radi jer to vjerojatno nije ni očekivala.

A radi se ni manje ni više nego o posteljini njenih omiljenih One Directiooooooooon!